Danas je otputovala moja Danči. Sreli smo se tamo negdje krajem 90tih. Ja sam tek završio faks, radio sam u KPMG-u na 3. katu Centar Kaptola. U potpunosti uronjen u posao, karijeru, i sve ono što nam materijalni svijet pruža. Bilo mi je tad normalno da se moram obrijat svako jutro i obući odjelo i kravatu, jer to se je očekivalo od tebe ako radiš u jednoj konzultanskoj firmi. Iako me je ta kravata uvijek nekako gušila i nisam ju volio.

Na istom 3. katu Centar Kaptola nalazio se i Put svile. Svaki dan bi prošao nekoliko puta pokraj njih, tu su se okupljali neki meni čudni ljudi. Iako nisam nikoga od njih poznavao nekako sam pomalo zazirao od njih, bili su mi previše drugačiji od ljudi s kojima sam tada bio okružen. Ujutro kad bi dolazio na posao ipak bi krišom oka pogledao u smjeru Puta svile. I tu je obično na recepciji sjedio Mirko. I tako nakon nekog vremena upoznao sam Mirka, znali bi se susresti negdje po hodnicima Centar Kaptola. Mirko je bio jedan od voditelja relaksacija u centru kad tu nije bilo Majstorice. Pričao bi o energiji i meni je to sve bilo jako čudno a opet nekako interesantno i
privlačno. Pozvao me je da dodjem na jednu relaksaciju. Trebalo mi je neko vrijeme da skupim hrabrosti da zakoračim u taj prostor. Ali jednog dana sam zakoračio. I tu je bila Danči. Dobri duh Puta Svile. I dok sam prema većini ljudi tamo dugo osjećao jednu zadršku, kod Danči to nije bilo slučaj. Imao sam osjećaj povjerenja prema njoj od prvog trena kad mi se je obratila. Ta neka toplina s kojom je zračila, suosjećanje i razumijevanje i prihvaćanje. Danči se je uvijek jako lijepo izražavala. Ja bih se pitao kako tako lijepo slaže te riječi u rečenice, kao neki mudrac. I njezin iskren osmjeh kad se je smijala i blagi izraz lica kao neki ženski Budda. Kad sam ju malo bolje
upoznao, primjetio sam i jednu nesigurnost i upašenost čak, koja je bila odraz njezinog nesnalaženja u materijalnom svijetu.

I tako sam ja počeo dolaziti na relaksacije u Put Svile. Dosta sam se borio, nije mi bas bilo lako doći u neko stanje opuštenosti ali iz nekog razloga nisam odustajao. I onda jedan dan u Putu Svile svi su bili jako uzbuđeni. Dolazi Majstorica. Majstorica Wong, kineskinja koja je i osnovala Put Svile i koja je za vrijeme rata u prostoru današnje Tvornice Kulture primala stotine ljudi na relaksacije. Ja se sjećam reklame sa radija u to vrijeme kad sam bio student - Boli Glava, Boli Duša, Nema Novaca Dođite u Šubićevu 3 sa kineskim akcentom. Koja čudna žena i reklama. Gospođu Wong su svi zvali jednostavno Majstorica. Nije više boravila stalno u Hrvatskoj ali bi povremeno dolazila. I tako je došla i tada. U Putu Svile nije bilo dovoljno mjesta za sve koji su došli na relaksaciju sa Majstoricom. Došli su neki ljudi koje prije nisam vidio sa buketima cvijeća, svi su bili jako uzbuđeni. Sjećam se da je bilo previše ljudi da nije bilo dovoljno zraka u prostoriji. Na toj relaksaciji sa Majstoricom osjetio sam u jednom trenu kao da me je nešto dodirnulo neki čarobni štapić na trenutak i to je bilo to. Ali dan poslije išao sam na predstavu u HNK, tijekom predstave odjednom sam osjetio snažnu toplu energiju koja kao da dolazi sa vrha moje glave i teče po cijelom tijelu. Bio je to fenomenalan osjećaj. Sjećam se da sam se ukipio u stolici, jer sam mislio ako se pomaknem da će ta energija nestati. Ali nije nestala. Ostala je prisutna i kad smo izišli iz HNK i kad sam hodao prema stanu. Ostala je skoro stalno prisutna cijelo vrijeme nekoliko tjedana. Sjećam se tog osjećaja povezanosti s energijom koja struji mojim tijelom i čini da se osjećam drugačije, potpuno i da sa oduševljenjem šećem po gradu sa spoznajom da u svemu i svakomu vidim nešto lijepo. 

To je bio trenutak kad se je moji interes za energijom probudio. Odjednom sam počeo s lakoćom ploviti na relaksacijama u Putu Svile. Tako bi duboko zaplovio da bi redovito kad bi reklaksacija bila gotova meni kao da je tek krenula. Ostajao bi zadnji u dvorani ploveći. Sve dok ne bi čuo zvuk usisavača onda sam znao da je vrijeme da se vratim.

I Danči je sve to vrijeme bila tu prisutna, podrška i prijatelj.

Kasnije su nam se putevi odvojili ali ostali smo povezani sve do danas. Zadnje vrijeme živjela je u Zenici, svaki put kad bi išao za Sarajevo obavezno bih svratio do Danči i uvijek bi me dočekalo neko kulinarsko čudo neka izmišljena kombinacija hrane koja je uvijek bila jako fina, zato jer je Danci hranu vijek pripremala sa ljubavlju.

Danči je bila akademska slikarica koja je u vrijeme rata dok ju još nisam poznavao doživjela trenutak kada je kanalizirala slike. Pričala mi je o tome, i ne mogu ja sad prenjet riječima to ushićenje kad Danči priča o tome kako su slike dolazile kroz nju. I kad se je kanal zatvorio ona više nikad nije naslikala ništa. Njezina glavna slika se zove Exodus. Ne znam gdje se ta slika danas nalazi. Ona je kanalizirana priča upravo o vremenu u kojem se nalazimo i otpuštanju sve patnje i boli na ulazu u Zlatno Doba.

Danči se nije voljela fotografirati. Tražim danas njezinu facebook stranicu da vidim ima li možda tamo neka fotografija. Stranica je prazna, sve je izbrisano. Izgleda da je Danči odlučila sve pobrisati, svu bol i tugu koju je u ovom životu proživjela i krenuti slobodna u beskonačni svemir. Ja sad idem do Svetog Duha tamo pored crkve na Svetom Duhu je jedna klupa na kojoj je Danči voljela sjediti na suncu. Sretan ti put draga Danči!